petak, 22.06.2007.
Sretan rođendan Tihani
nedjelja, 04.03.2007.
Lonely day
such a lonley day
and its mine
the most lonliest day of my life
such a lonley day should be banned
its a day that i cant stand
the most lonliest day of my life
the most lonliest day of my life
such a lonley day
shouldnt exist
its a day that ill never miss
such a lonley day
and its mine
the most lonliest day of my life
and if u go
i wanna go with you
and if you die
i wanna die with you
take your hand and walk away
the most lonliest day of my life
the most lonliest day of my life
the most lonliest day of my life
such a lonley day
and its mine
its a day im glad i survived.
petak, 02.03.2007.
Danas sam posjetila svoj blog nakon predugo vremena.Al vrijedilo je prisjetiti se svega...no,ima promjena odonda_hvala Bogu
Neću duljit sa pisanjem jer spavalica gubi živce pored mene.
Danas je bio dobar dan.Mogla bih se usuditi i napisati odličan zbog jedne kave.
Nisam znala da ponekad i jedna kava može toliko popraviti dan.
Za G.,i ej...još na kraju nešto:
subota, 13.05.2006.
My immortal
I"m so tired of being here,
Suppressed by all my childish fears,
and if you would just leave,
I wish that you would just leave,
your presence still lingers here,
and it won"t leave me alone.
These wounds won"t seem to heal,
This pain is just too much
that time cannot erase.
When you cried
I"d wipe away all of your tears,
When you"d scream
I"d fight away all of your fears
and I held your hand
throught all of theese years,
But you still....have....all me!
I"ve tired so hard to tell myself
that you"re gone,
but though you"re still with me,
I"ve been alone all along
When you cried
I"d wipe away all of your tears,
When you"d scream
I"d fight away all of your fears
and I held your hand
throught all of theese years,
But you still....have....all me!
Znam da se mnogo toga neće promijenit...
nedjelja, 07.05.2006.
Vratih se,kao i Anneliese
Evo me...ponovo sam tu.Skroz sam zaboravila da postojim i prek bloga,
i zanemarila svoje pisanje.Vjerojatno je to zbog škole jer je naporno zadnjih mjeseci kao nikad do sad.Odličila sam napisati nešto o poznatoj Anneliese.o kojoj sam i sama skroz slučajno pročitala.
U Klingenbergu je 1. srpnja 1976. umrla 23-godišnja studentica pedagogije Anneliese Michel. Njenoj smrti prethodilo je 67 egzorcizama izvedenih prema pravilima crkvenog obrednika Rituale Romanum iz 1614. sa svega dvije neznatne promjene uvrštene u njega 1952. godine. Smrt djevojke izazvalo je pravo zaprepaštenje: kod roditelja, egzorcista, liječnika koji je trebao izdati smrtovnicu, a ponajviše u komentarima javnih sredstava priopćivanja koji nisu mogli zaobići senzacionalnu vijest "Smrt kao posljedica egzorcizma". Odmah nakon smrti studentice uključilo se državno odvjetništvo te interveniralo zbog propuštenog pružanja lječničke pomoći. Godinu dana kasnije, 13. srpnja 1977. bili su optuženi Anneliesini roditelji i dva svećenika, koji su izvodili egzorcizme.
Anneliesino djetinstvo-početak jednog obiteljskog romana?
Otac Michael, strogo pobožan čovjek, bio je orijentiran vjerskim zanosima predratne generacije, zadojen asketskim idealima sve do neprijateljstva prema vlastitome tijelu. Prije svog braka htio je navodno postati svećenik. Ali, kao što je primjećeno, zapeo je na latinskom. U rujnu 1952. došla je na svijet Anneliese, koja je, kao što je istraživanjem zaključeno, bila prokleta već u majčinoj utrobi. Godine 1956. kad je Anneliese imala četiri godine, za nju se počela ocrtavati jedna daljna kritična faza: rođena je njezina najmlađa sestra Barbara, a istovremeno u studenome umire vanbračno dijete Martha: a sama Anneliese dobiva ospice, upalu ušnih žlijezda i šarlah.Već je kao dijete bila izložena neuobičajenim opterećenjima te je morala sve ne svoj način obraditi.
Epileptički napadaji i njihovo djelovanje u pubertetu
Anneliese je sa 16 godina u rujnu dobila prvi epileptički napadaj, koji je bio popraćen mokrenjem i ugrizom jezika. U sljedeće četiri godine, do studenog 1972. imala je šest velikih grčevitih napadaja, popraćenih vizualnim i olfativnim halucinacijama. Anneliese je ugledala prikaze, slične đavlima, osjećala je jake mirise po paljevini i gnojnici. Osim toga, imala je i čitav niz upadljivih napadaja, povezanih s pojavama odsutnosti i ukočenosti udova.
Izvanjska i unutarnja stvarnost Anneliese Michel
Već u kolovozu 1975. očitovalo se kod Anneliese sve usplamtjelije uzbuđenje koje se ni danju ni noću nije smirivalo. To je uzbuđenje bilo povezano s nevjerojatnom snagom mišića. Njezin prijatelj vidio je kako je jednom rukom zdrobila jabuku tako da je sok iz nje poprskao sve zidove. Ona se valjala po ugljenoj prašini u podrumu, bacala se u stari kotao za pranje rublja pun ledene vode, gurala je svoju glavu u toalet. Poderala bi haljine na svom tijelu i gola trčala po kući. U usta bi stavljala pauke i muhe, žvakala bi ugljen, urinirala bi na pod nasred kuhinje i polizala mokraću ili je usisala iz svog skrovišta. Kidala je slike na zidu, prolijevala bi blagoslovljenu vodu iz San Damiana, pokidala bi sve krunice. Poslije tih neobičnosti uslijedila su u listopadu nadahnuća, "unutarnji glasovi". Javljala joj se Majka Božja i sam Spasitelj koji joj je tijekom jednog razgovora rekao da će postati sveticom. Anneliese je sva iskustva bilježila u dnevnik.
Anneliesin završetak
U vremenu koje je uslijedilo demoni su se javljali sve škrtije i određenije. Svrha egzorcizma -izgon demona- nije bila postignuta. Objaktivno gledajući Anneliesino stanje se pogoršavalo, egzorcizmi nisu pokazali nikakvu učinkovitost u pogledu liječenja. Ipak, njoj su unutarnji glasovi branili bilo šta jesti, pa je umrla sa samo 31kg- a smrt je bila izazvana nećuvenom slabošću sveukupnog stanja, ekstremnim tjelesnim naporima (nekoliko stotina prigibanja koljena bez prekida) i pojavom upale pluća.
Ova priča zvuči nevjerojatno,i ne mogu vjerovati da je to sve oko nas_al tako skriveno.
Javim se...sooon...
utorak, 14.02.2006.
Happy Valentin´s Day
Danas volite,i dopustite da vole vas.
ponedjeljak, 30.01.2006.
My Happy Ending
Let"s talk this over
It"s not like we"re dead
Was it something I did?
Was it something you said?
Don"t leave me hanging
In a city so dead
Held up so high
On such a breakable thread
You were all the things I thought I knew
And I thought we could be
You were everything,everything that I wanted
We were meant to be,supposed to be,
but we lost it
All of the memories,so close to me,just fade away
All this time you were pretending
So much for my happy ending
You"ve got your dumb friends
I know what they say
They tell you I"m difficult
But so are they
But they don"t know me
Do they even know you?
All the things you hide from me
All the shit that you do
It"s nice to know that you were there
Thanks for acting like you care
And making me feel like I was the only one
It"s nice to know we had it all
Thanks for watcing as I fall
And letting me know we were done
He was everything,everything that I wanted
We were meant to be,supposed to be,but we lost it
All of the memories,so close to me,just fade away
All this time you were pretending
So much for my happy ending
utorak, 24.01.2006.
Šesnaestogodišnjakinja
Crna.Da,to je prava riječ koja opisuje nju,moju frendicu.Uvijek nasmijana i odlično raspoložena uvlačila je dobro raspoloženje i među nas.Ispunjena ljubavlju i optimizmom s lakoćom je preskakivala probleme koji bi se joj našli na putu.Prepuna ideja uvijek je razbijala rutine koje su nas znale zakačiti subotom,pa makar se one sastojale u tome da uzmemo nekoliko cigareta i skrivene ih popušimo na balkonu.Mnogo puta smo maštale o putovanju oko svijeta koje namjeravamo jednom i ostvariti.Sve je izgledalo super...ona je izgledala super.Zaljubljena,znala je da je vođena nevidljivim anđelom.I onda se sve promijenilo.U njen život se upleo čovijek,stariji od nje 25godina koji joj je želio uzeti ono najvrednije što posjeduje,želio ju je učiniti ženom,prekovremeno.Iako je nikad nije taknuo,njegove riječi,njegova zvanja,njegovo nagovaranja,uvela su u njen život strah.Još sad vidim pred očima njene suzne oči koje mi objašnjavaju situaciju(jučer)...Pošto su nam obitelji povezane,povjerili su se nama,no ipak sve mora ostati skriveno.Zašto?Najrađe bih viknula svima i prstom pokazala na tog čovjeka,neka svi znaju kako je bolestan.No,ne smijem_jer on je starin bratić,i oženjen sestrom njene stare( shvaćate li sad težinu situacije,shvaćate li sad koliko je taj čovjek bolestan?)I sad da sve to zataškamo da njemu ne razorimo obitelj,dok je on pokušao razoriti njen život.Da sve zataškamo mi zbog toga jer naši smatraju da je tako najbolje?Da čekamo neki "fizički napad"?Neće li onda bit prekasno...
Možda ipak nas dvije provedemo svoj plan,možda ipak sve izađe na vidjelo.
Morala sam o ovome pisati jer je utjecalo na mene kao da sam ja žrtva,a ne ona.Nemoguće je očekivati to od čovjeka koji te pratio od malih nogu,koji nas je vozio na pecanje,i učio tehnike nogometa.Ovaj primjer samo dokazuje koliko je zla prisutno na ovom svijetu,te da ono vreba sa svih strana...
Save us...
nedjelja, 22.01.2006.
San
Opet sam se probudila u tri_sam pogled na sat utjerao mi je stah u kosti jer sve posljedne horore koje sam gledala započinjali su svoju krvavu radnju u tri.Prokleti sat!Okrenula sam se na bok i pokušala zaspati_nemoguće.Premiještala sam se po krevetu,slagala jastuk uvijek iznova,istjerala sve misli(?) iz glave...i ništa,još uvijek širom otvorenih očiju gledam okolo po sobi.Inače mrzim mrak,ne usudim se ostati sama negdje gdje je mračno_al ovaj put bistro sam promatrala sobu,i nisam pronalazila nikakve sjene koje bi me uvjerila da je netko sa mnom u sobi.Već na izmaku snaga ustala sam iz kreveta i otišla u kuhinju po čašu vode.Godilo mi je kad mi je tako ledena protjecala niz grlo...nažalost razbudila me do kraja.Zatim sam pogledala van.Noć je bila tako mirna,mjesec je lagano osvjetljavao zemljinu površinu i davao neku posebnu čar koja je u meni probudila želju da izađem van.Obukla sam jaknu,i onako bosa koračila_bilo je tako toplo.Bila sam sretna što sam sama,što šetam bosa_imala sam osjećaj kao da sam jedina na svijetu.Pogledala sam prema nebu i vidjela da je zapravo pun mjesec_opet sam osjetila strah zbog svih priča koje su vezane uz puni mjesec.Zbog toga sam se okrenula i poželjela otić doma.Nalazila sam se blizu jednog drveta i u njegovoj sjeni ugledala tog groznog čovjeka koji je obućen sav u crno.Neznam ni dal je čovjek,neznam ništa_samo znam da se pojavljuje u mojim noćnim morima,da me sljedi i proganja.Od straha se nisam mogla pokrenuti,nisam mogla ni govoriti...Krenuo je prema meni a ja sam samo željela pobjeći.Bezuspješno.Osjetila sam suze na svom licu,a glas nisam mogla ispustiti_najednom sam požalila što sam bila sretna što sam sama,požalila sam što sam izašla iz kuće,požalila sam što sam se probudila.On se približavao i osjetila sam njegovu ruku na sebi,i najednom začula svoj prestravljeni krik koji me prenuo iz sna.
Okupana znojem osjećala sam olakšanje što je to ipak bio samo san,te brzo posegnula za satom...Pokazivao je tri sata_i strah se vratio.Zavukla sam se pod pokrivač da i čvrsto zatvorila oči da slučajno u sobi ne nazrem sjenu u kojoj se nalazi on.Nisam više zaspala...
petak, 20.01.2006.
Molitva
Beznadno ležiš na hladnoj i truloj zemlji...ne mičeš se!Izgledaš blijedo,izgledaš mrtvo.Preplašenim pogledom tražim pomoć,tražim kako da te spasim_osjećam strah u svakoj pori svoje kože,osjećam kako ne mogu zdravo razmišljati jer je strah jači od mene.Ti se ni ne trudiš da se spasiš,da ustaneš i kreneš sa mnom_ti si jednostavno odustala.Zašto?Jer je to najjednostvanije?Kako možeš samo tako odustati_zašto se ne želiš spasiti i povratiti sebe staru,zar ne znaš da je to i moja želja?Umirem jer ne mogu gledati kako u posljednje vrijeme ne osjećaš ništa,kako si u posljednje vrijeme otupjela na osjećaje,otupjela na ljubav!!Zaboravila si biti sretna.Sada si još samo bezosjećajno zrno koje ne može pronaći svoji kutak...Ni moje posljednje suze molitve ti ne znače ništa,ti si odustala...
Molim te,probudi se i vrati volju i snagu za život,jer i ja ovisim o tebi_jer ja sam ti!!
